Izrada puške šaralije namijenjene svečanoj paljbi povodom proslave jubileja XII vjekova sv. Tripuna
i XII vjekova Bokeljske mornarice
Na početku ove zanimljive priče treba napomenuti da se već duže vrijeme u Bokeljskoj mornarici vodi rasprava o tome kako na svečanostima izvršiti počasnu paljbu sa postojećim oružjem.
Oružje koje posjeduje Bokeljska mornarica trofejnog je porijekla, većinom iz XVIII i XIX vijeka. Puške šaralije (naziv je domaćeg, bokeljskog porijekla), inače kremenjače, većinom su neispravne i nedostaju im pojedini dijelovi. Prema postojećoj dokumentaciji iz Pomorskog muzeja Crne Gore u Kotoru iste su rađene na sjeveru Italije od XVII do XIX vijeka, odakle su nabavljane cijevi i mehanizmi ovih pušaka, a sastavljanje je obavljano u domaćim radionicama, gdje je vršeno i ukrašavanje. Treba napomenuti i da je veliki broj završenih primjeraka donešen jer je to bilo vrijeme velikog kretanja pomoraca, a i trgovina se obavljala na širem području.
Puška kremenjača je jedno od prvobitnih vatrenih oružja koje je modificirano za ličnu upotrebu, sa velikom preciznošću i dometom. Dužina joj se kretala od 1,5 do 2 m. U XVI i XVII vijeku većina velikih i ekonomski jakih zemalja je imitirala jedna drugu u sličnim proizvodima, pa su tako puške kremenjače veoma ličile jedna na drugu u Engleskoj, Francuskoj, Italiji, Španiji, Turskoj. Napravljen je veliki napredak u sistemu opaljivanja. Kontrolisana paljba davala je sigurnost u pojedinim borbama, čak i ratovima. Bitke su se počele voditi na odstojanju. Kremenjače su se koristile i na brodovima i imale veoma značajnu ulogu u borbama pomoraca iz Boke Kotorske protiv Turaka i gusara.
Inače, naziv puške potiče od samog sistema opaljivanja, mehanizma koji je pričvršćen sa strane zadnjeg dijela cijevi. U pokretnom dijelu (kokotu) je stisnut kremen-kamen. Prilikom povlačenja obarača, kokot sa kremenom udara u pločicu, pri čemu nastaje iskra koja vrši zapaljenje baruta postavljenog ispod pločice. Barut koji se nalazi ispod pločice je kroz mali otvor povezan sa barutom u cijevi i u njoj izaziva opaljenje. Međutim, u uslovima lošeg vremena (kiše, vjetra i sl.), javlja se problem oko punjenja i opaljenja, odnosno, nije sigurno da li će puška uopšte opaliti. Male pukotine u cijevi mogu izazvati i povrede mornara. Tzv. zamor materijala koji nastaje usljed starosti i dugotrajne upotrebe, ne garantuje sigurnost.
Admiral Bokeljske mornarice dr Miloš Milošević i viceadmiral Ilija Radović, zajedno sa inženjerom Nikom Kondanarijem, insistirali su na pronalaženju rješenja kojim bi se otklonili ovi nedostaci puške kremenjače. Jerolim Matković i Gracija Škanata, autor ovog teksta, došli su na ideju da se pokuša napraviti nova puška, slična staroj, sigurna i pouzdana u svim vremenskim uslovima. Kao osnova za njenu izradu uzet je raketni pištolj, koji je u većini slučajeva standardizovan (na brodovima, u kopnenim jedinicama i sl.), s tim što su svi njegovi dijelovi bili pojačani i izrađeni od čelika. Razlog da se kao osnova puške odabere baš raketni pištolj bio je u njegovoj jednostavnosti, sigurnosti i malom broju dijelova.
Prilikom izrade prvog primjerka iskorišćena je patrona lovačke puške, kalibra 16 mm. Na pištolj je dodata cijev dužine 1 m, a umjesto kundaka za pištolj postavljen je kundak kremenjače (šaralije). Prelamala se kao i lovačka puška, a specijalno bravljenje prilikom zatvaranja joj je davalo sigurnost. Takođe, umjesto bezdimnog baruta i olovnih zrna (balina) koji se koriste u lovačkim puškama kalibra 16 mm, iskorišćeni su crni barut i sitni komadići papira. Postignut je efekat opaljenja kao kod starih kremenjača: dim, vatra, eksplozija.
Ukupna dužina puške je bila 1,5 m. Dijelove od drveta uradio je Srećko Marović. Sličnost sa starom kremenjačom je bila očigledna!
Prvo opaljenje nove puške je sa zadovoljstvom izvršio viceadmiral Ilija Radović, simbolično potvrdivši da njegova ideja može biti sprovedena u djelo. Zahvaljujući raznim vrstama premaza i bojanja, ubrzo se došlo do nesumnjive sličnosti puške sa originalom. Tome je posebno doprinjelo i postavljanje mesinganog lima s ukrasima na pojedinim dijelovima.
Otprilike u isto vrijeme, 2008. godine, dr Miroslav Marić i Čaba Mađar pokrenuli su inicijativu o omasovljenju odreda Bokeljske mornarice u podružnici Herceg Novi. Međutim, velikom broju mornara koji se prijavio i dobio uniforme nedostajale su puške. U dogovoru sa Gracijom Škanatom, izrađeno je osam novih pušaka i odred je mogao da obavlja svoju funkciju. Iz toga vremena seže i jedna anegdota. Kada je dr Marić kod Škanate naručio koplje i helebardu koje nose dvojica mornara čuvara zastave, insistirao je da im se da patina kako bi izgledali kao starinski. Kad su ih vidjeli neki njegovi prijatelji, uvjeravali su ga da su ukradeni iz kotorskog muzeja.
Prvo probno odredno opaljenje iz pušaka je izvršeno 1. februara 2009. godine u Đenovićima, u čast sjećanja na pobunu mornara na austrougarskim brodovima u Boki Kotorskoj, 1918. godine.
Drugu grupu pušaka koje su vlasništvo Bokeljske mornarice, njih osam, Škanata i Matković su rastavili, pregledali i osposobili za pucanje. Puške su bile vojničke, iz doba Austrougarske i opaljenje iz njih se vršilo sa kapislom (otuda za ove puške naziv „kapislače“).
Osam kotorskih i osam hercegnovskih pušaka je bilo sasvim dovoljno da na vanjskoj proslavi 1200 godina sv. Tripuna i Bokeljske mornarice, 2009. godine, svečanim plotunom obilježe ovaj značajan datum. To je izazvalo oduševljenje kod svih prisutnih, od aplauza do suza.
Zahvaljujući uspješnim pregovorima Nevena Staničića, Iva Božinovića i Jerolima Matkovića sa gradonačelnikom Tivta, tivatska podružnica Bokeljske mornarice je dogovorila da Opština finansira još šest novih pušaka. Radovi su počeli u maju, a završili krajem septembra 2010. godine. Sada Glavni odred Bokeljske mornarice ima ukupno 22 puške osposobljene za pucanje.
Na kraju, potvrđuje se istina da sva velika djela nastaju zajedničkim snagama, voljom i ljubavlju prema svojoj tradiciji i njenim vrijednostima. Uostalom, o tome svjedoče svevremenski stihovi kola Bokeljske mornarice:
„Uljezimo u kolo,
Rukama ruke pružimo,
Dokažimo svim okolo
Da bratsku slogu ljubimo.
Budimo i mi kao naši djedovi
Jedne majke sinovi.”
Gracija Škanata
