13. januara 809. godine potpisana je Andreacijeva povelja, kojom su Mleci kotorskoj porodici Saracenis dozvolili
da otkupi relikvije sv. Tripuna i da sagradi crkvu njemu u čast. Ostaci te crkve pronađeni su u istraživačkim
radovima nakon zemljotresa 1979. godine.
Tekst povelje objavljen je u knjizi Illiricum Sacrum bez navođenja porijekla i mjesta gdje se dokument nalazi. Postoje ozbiljne sumnje da se ne radi o originalu, već o kasnijoj preradi ili falsifikatu. Tome se donekle suprotstavlja činjenica da povelja sadrži podatke o Anderaciju Saracenisu i njegovoj ženi Mariji, čije je postojanje kao istorijskih ličnosti dokazano pronalaskom njihovog sarkofaga 1848. godine, sa natpisom koji po tipu slova odgovara prvim decenijama IX vijeka (slika desno). Ovim otkrićem djelimično je vraćeno povjerenje u ovaj dokument, posebno u onaj njegov dio koji se odnosi na osnivanje kotorske katedrale i kupovinu relikvija sv. Tripuna, dok je ostatak vjerovatno plod književne mašte.
Povelja je napisana na latinskom jeziku, a ovdje dajemo njen prevod:
ISPRAVA O TIJELU NAŠEG SLAVNOG ZASTAVNIKA MUČENIKA SVETOG TRIPUNA
Ljeta po ovaploćenju Hristovom osam stotina devetog, trinaestog dana januara.
Ja, Andreaci sa mojom ženom Marijom i sa mojim sinom Petrom i sa mojom ćerkom Marijom i sa mojom ćerkom Teodorom sagradismo crkvu svete Marije Infunarije. I moja kći Marija se udade, a druga nije htjela muža. I reče svome ocu: „Načini mi odjeljak u Svetoj Mariji sa desne strane“. I otac joj načini kako je željela njegova kći. A sudija, koji je živjeo u Duklji, čuo je da je lijepa i htio je da je silom uzme. A onda njeni prijatelji, čuvši to, rekoše njoj i njenome ocu, gospodinu Andreaciju. I gospodin Andreaci reče svojoj kćeri: „Kćeri čuo sam da sudija ove noći ima da te odvede“. Ona odgovori: „Oče moj, bolje mi je da umrem, nego taj zločin da pretrpim“. I te noći ju je otac udaljio. A tog dana dođe sudija sa mnogo ljudi i potraži kćer gospodina Andreacija, i ne nađe je. I pošto su protekle godine, dođoše Mlečani i doniješe tijelo Svetog Tripuna. I kad je čuo gospodin Andreaci da ti Mlečani imaju tijelo Svetog Tripuna, ode na samu lađu i reče Mlečanima: „Molim vas, predragi prijatelji, prodajte mi tijelo Svetog Tripuna“. A Mlečani rekoše: „Ako obećaš da ćeš mu služiti cijelom dušom i ljubavlju, prodajemo ti, a ako ne, nećemo ti ga dati“. I najzad je obećao da njegovom imenu posveti crkvu. I prodadoše ga gospodinu Andreaciju. A kupio ga je za dvjesta vizantijskih zlatnika i za jednu krunu ukrašenu dragim kamenjem od sto zlatnika, što je bilo ukupno trista zlatnika. A kad su ga iznijeli sa lađe, dođoše sveštenici, u redu koji se protezao do svetoga tijela. Ali kada su nosili putem napolje tijelo Svetog Tripuna, ono se zaustavi. I dođe mornar, koji ga je bio doveo i reče: „O, Sveti Tripune, toliko sam te vremena vozio, pa sad samo kreni korak“, i izokrenuše mu se usta sve do ušiju. A ovo je učinio prvo čudo. A sveštenici su molili Svetog Tripuna, i on se sažalio na tog mornara. A docnije su ga odnijeli i učvrstio se. A gospodin Andreaci sa svojom ženom Marijom načini na onom mjestu crkvu u njegovo ime, i ostala je do današnjeg dana na hvalu i čast Svetog Tripuna. A bila je podređena gospodinu Andreaciju, koji je držao, i dao je svojim sinovima, a jednom sinu dao je stotinu zlatnika. A ovi su njegovi oslobođenici: Marin i Premark. A bili su kupljeni prilikom iskrcavanja Svetog Tripuna, i iz druge generacije od Zaratina po imenu Granci, a oslobođenici su, ne zovite ih oslobođenicima, već braćom.
Izvor: D. Farlati – J. Coleti, Illiricum sacrum, VI, Venetia, 1800, str. 425.
