Najvažniji primorski grad u državi Nemanjića bio je Kotor u današnjoj Boki. Ovaj je grad veliki župan Stefan Nemanja osvojio nakon duljeg opsjedanja negdje g. 1185. Od toga vremena, pa sve do g. 1370. ostade Kotor, a s njim i skoro cijela teritorija današnje Boke, od koje je Nemanja jedan dio još ranije bio osvojio, u državi Nemanjića.
Ovo je vrijeme, prema onome što znamo iz istorije i iz raznih preostalih spomenika iz onog doba, bilo za cijelu današnju Boku, a osobito pak za grad Kotor, zlatno doba. To nam potvrđuje još i narodna tradicija, koja popunjavajući istorijske spomenike, znade u skoro svakom, pa i najmanjem seocu bokeljskom, da nešto kaže o kojemu vladaru iz kuće Nemanjića i da mu pripišu gradnju stare seoske crkve, manastira, dvorca, bunara itd.
Njihove zasluge za ovaj kraj još nam se čine veće, kada se sjetimo da ogromna većina naroda u današnjim bokeljskim selima nijesu starosjedioci – kojih u ostalom u Boki ima vrlo malo – već su pridošlice iz Crne Gore i Hercegovine, pa su i oni sačuvali i dalje održavaju tradiciju o Nemanjićima, koju su zatekli kod starosjedilaca, kad su se naselili u današnjoj Boki.
Kao prvi namjesnik Nemanjin u Kotoru spominje se g. 1186. Ćura satnik. Kasnije je namjesnik kraljev u Kotoru, knez (cont) polagao na glavnom trgu pred narodom zakletvu, da će gradom upravljati po gradskim statutima i da će čuvati gradske privilegije.
Ali u 14. vijeku knez više nije stalno boravio u Kotoru, već kao vrhovna vlast se spominju samo tri sudije. Ove tri sudije imenovale su u prvo doba Malo vijeće, koje je brojalo dvanaest vijećnika. Zatim je isto ovo Malo vijeće biralo nove sudije. Kotor je, prema ovome, za Nemanjića uživao veću autonomiju nego li Dubrovnik, gdje je sve do g. 1358. mletački dužd imenovao i sudije i članove Malog vijeća. Osim Malog vijeća u Kotoru je bilo i Veliko vijeće čiji su članovi bili gradski patriciji. te je kasnije bilo organizovano na skroz aristokratski način.
Svoju je autonomiju Kotor sačuvao za vrijeme svih Nemanjića, te mu je bila mnogo šira nego li kasnije pod Mlečićem. O ovome imamo najbolje dokaze u Statutu kotorskome iz onog vremena. Po ovom Statutu nije bilo slobodno nijednom kotorskom građaninu, da se na kotorskom teritoriju služi privilegijama srpskih kraljeva. Dapače se prijetilo kaznom svakom kotorskom građaninu, koji bi na štetu povlastica grada Kotora stupio u službu srpske države. Ako bi pak ko od gospode srpske učinio opštini Kotorskoj, ili bilo kojem Kotoraninu kakvu štetu ili kvar, dokle se na srpskom dvoru nalaze u službi neki ugledni Kotorani, ovi su bili dužni da svu štetu oštećenim licima potpuno nadoknade.
Ovo je ujedno i znak da su Kotorani, koji su bili u službi pri srpskom dvoru, uživali veliki ugled i imali veliku vlast, tako da su mogli spriječiti svaku eventualnu samovolju srpske vlastele prema Kotoranima. Ali vrlo visoka kazna od 1.000 perpera bila je određena protiv onih Kotorana. koji bi kojeg od svojih sugrađana predali ljudima srpskog kralja.
Kako se iz Statuta vidi, Kotor je vršio potpuno neovisno civilno i krivično pravosuđe na svojem teritoriju. Kotor sa ovako potpuno slobodnom unutrašnjom upravom, a prema vanjskom svijetu zaštićen moćnom zaštitom srpskih vladara, bio je na visokom stupnju blagostanja. U gradu su cvjetale razne znanosti i umjetnosti osobito pak zlatarska i građevna umjetnost.
Godine 1319. dao je kralj Milutin da se sagradi u crkvi Sv. Nikole u gradu Bariju u Italiji jedan oltar, a veliku srebrnu ikonu poviše oltara izradio je Obrad Desislavov, umjetnik iz Kotora.
Pri gradnji crkve u Dečanima proslavio se opet umjetnik Kotoranin fra Vita, mali brat protomajstor iz Kotora, grada kraljeva. Ovaj katolički redovnik, kod čijeg je imena ponosom istaknuto da je iz grada kraljeva, započeo je gradnjom Dečanske crkve, te najveće i najveličanstvenije do danas sačuvane građevne, uspomene iz doba Nemanjića g. 1327. a dovršio je g. 1335.
Manastir i crkvu Sv. Benedikta u Kotoru sagradio je prvih godina vladanja Dušana Silnog, kotorski arhitekt Petar Radoslavov. I svakovrsni su zanati u ono doba dobro napredovali. Tako u Kotoru imamo konopara, kožara, cipelara, šavaca, oružničara, voskara, ribara, lađara i t.d. koji imaju svoje bratovštine i esnafe.
Izgleda da su Kotorani već onda imali dosta veliku trgovačku flotu, a lađe za ovu flotu gradile su se većinom u domaćim brodogradilištima. Po svoj prilici su i one ratne galije, koje je car Dušan bio kupio u Mlecima, kada je došao do uvjerenja da je i srpskoj državi potrebna neka flota, bile usidrene u današnjoj Boki i to u Tivatskom zatonu u blizini Prevlačkog manastira Sv. Arh. Mihaila.
Poznato je da je u ono doba i ovaj manastir imao svoje lađe, koje su naokolo krstarile i čuvale ga od neprijateljskih napadaja. Vrlo je vjerovatno, da je vojska na ovoj srpskoj ratnoj floti bila većinom iz današnje Boke, jer Srbija onda nije imala svojih ljudi vještih pomorstvu. A car Dušan nije mogao isposlovati od Mlečića, da mu oni dadu i spremne ljude za flotu, jer se u ono doba osjećala oskudica u spremnim ljudima i u samim Mlecima.
Trgovina Kotorana u unutrašnjosti srpskih zemalja bila je veoma razgranata, te su se Kotorani svuda tamo takmičili sa Dubrovčanima i imali svoje naseobine. U Prizrenu se na pr. spominje kuća voštana, koju su podigli Kotorani. Sveštenici katoličkih parohijskih crkava u unutrašnjosti Srbije, osobito u rudarskim mjestima, bili su ponajviše Kotorani i te su parohije bile potčinjene kotorskom biskupu.
Kotorani, koji su kupovali u Dubrovniku robu za izvoz u srpske zemlje, bivali su oslobađani od plaćanja carine. Osobito je važna bila u to doba trgovina morskom solju, te su ondašnji Bokelji u svojim solilima proizvodili veliku količinu soli, koju su prodavali u unutrašnjosti balkanskih zemalja. Najpoznatija solila u Boki bila su u ono doba blizu znamenitog manastira Sv. Arhangela, stolice pravoslavnog episkopa zetskog.
Trgovina solju u Kotoru bila je podijeljena između grada i srpskog kralja. Kotorani su u ono doba trgovali ne samo sa srpskim zemljama, već i sa zemljama izvan srpske države, a na prvom mjestu sa Mlečićima, tako da su Mlečići u 13. i 14. vijeku imali u Kotoru svoga konzula. Trgovina između Mlečića i Kotorana bila je uređena raznim ugovorima, koje su potvrđivali srpski vladari.
Kotor je za vrijeme Nemanjića kovao i svoj srebrni novac. Na svim novcima je na jednoj strani bila slika srpskih kraljeva, a zatim i careva Dušana i Uroša. Na drugoj strani novca bila je slika sv. Trifuna i natpis: S.Triphon Catharensis.
Kotorani su imali mnoge povelje izdate od vladara Nemanjića, u kojima ima najviše govora o proširenju gradske teritorije i o raznim povlasticama kotorskoj vlasteli. Osim toga Kotorani su na srpskom dvoru zauzimali vrlo ugledna i povjerljiva mjesta kao na pr. Trifun Buća (Bućić, Bucchia) i Toma sin Pavla Tome, a osobito su se isticali kao protovestijari ili, kako bi se danas kazalo, ministri finansija u srpskoj državi. Čuven je protovestijar cara Stefana Dušana, Nikola Buća iz Kotora i njegov sinovac Trifun Mihajlov Buća, vlastelin carske riznice za cara Uroša.
Ove protovestijare srpski su vladari birali iz zakupnika carine, jer su većinom Kotorani, kao zakupnici, ubirali carinu u srpskoj državi i stoga se starali da državni prihodi budu što veći. Koliku su moć imali ovi protovestijari, najbolje nam svjedoči rečenica, koja se do danas sačuvala, a glasi: Car daje – al Buća ne daje.
Kotorane su Nemanjići šiljali kao poslanike k stranim vladarima i povjeravali im vrlo delikatne zadaće. Tako je među poslanicima, koje je kralj Milutin uputio Karlu od Valoie, bio Kotoranin Trifun Mihailov. Car Dušan je g. 1350. bio uputio u Mletke svog poslanika Mihaila Buću, da bi sklonio dužda na savez protiv Carigrada, a među poslanicima, koje je isti car g. 1354. uputio papi bio je i Damjan iz Kotora.
Postoji neka, dovoljno ne prokontrolisana, predaja da se Kotorani proslaviše u doba kralja Stefana Uroša III Dečanskog kada pod zapovjedništvom Nikole Buće g. 1330. u znamenitoj bici kod Velbužda, oteše Bugarima zastavu i krst. Kralj ostavi oboje Kotoranima kao znak svoje duboke zahvalnosti. Nikola Buća je bio najpouzdaniji carev savjetnik, kojeg je car, kao mudra državnika, u svakom važnijem poslu pitao za savjet. On je 1350. g. pratio cara Dušana, kada je s caricom Jelenom i sinom kraljem Urošem, pohodio Dubrovnik i Kotor.
Izvor: Petar D. Šerović, Nemanjići i Boka, Glasnik Narodnog univerziteta Boke Kotorske 1-3, 30. maj 1935.
