Putujući u staro vrijeme neki mletački trgovci po raznim stranama Istoka, doploviše u kraj blaženog mučenika Tripuna, nazvano Kampsada u maloj Frigiji, doznavši po pričanju mnogih, da se u Kampsadi nalazi dragocjeno tijelo svetog Tripuna. Nastojeći svim silama, nekim čudom uz pomoć milosti Božje, uzeše sveto tijelo, donesoše do luke i sa poštovanjem ukrcaše u lađu. Razapeše zatim jedra i zaplovivši morem nastojahu da u svoju domovinu donesu tijelo svetog Tripuna, kao što su bili donijeli tijelo Jevanđeliste. Ali po potrebi Onoga kojem se ne mogu oduprijeti ni vjetrovi ni more, plovili su po velikim morima, ne opažajući ostavljahu za sobom sva mjesta. Kad doploviše u neku luku, misleći da su stigli u Veneciju, tu se zaustaviše. Iz luke nijesu mogli izvesti lađu, premda su više puta pokušavali. Vidjevši Božje čudo, shvatiše da je onaj sveti mučenik izabrao ovo hrišćansko mjesto za svoje. Posavjetovavši se među sobom, poslije raznih mišljenja i želja, odlučiše šta treba da učine. Onda se odane duše pomoliše Svevišnjemu na ovaj način:
„Svemogući Stvoritelju, ako je slobodno, dopusti da ovog sveca možemo odvesti preko pučine da se naša domovina njeguje i koristi njegovim spomenikom.“
Izgledalo im je da su se molitvom nešto osokolili. Digoše jedra i svom silom upriješe da izađu iz luke. Ali šta vrijedi ljudska sila!…Upoznaše, dakle, po očitom čudu, da ne mogu ni molitvama krenuti sa svetim Mučenikom. Dozvaše plemiće i bolje građane rečenoga grada Kotora, i ispričaše im događaj na ovaj način:
„Slavni, plemeniti i ljubljeni naši, otkrivamo vam tajnu, koja je do sada bila skrivena. Sa Istoka smo ovdje dovezli Svetog Tripuna mučenika. Dugo smo se mučili da isplovimo, ali on neće da plovi dalje. Gledate, dakle, Hristovog mučenika. Prije bismo željeli sa svim svojim imanjem propasti, nego se našom krivicom protiviti ovome svecu.“
Na ove riječi spomenuti plemići i građani ukratko na ovaj način odgovoriše:
„Dragi naši i nama najbliži susjedi, i po mjestu i jednako po ljubavi, koju smo jasno spoznali i često iskušali. Kada bi vas ljudska sila silila da ovdje ostanete, pružili bismo vam savjet i pomoć. Uzvišenoj moći i božanskoj snazi niko ne želi ni riječi da kaže, niti se usuđuje protivurječiti. Čini nam se da je samo jedan pravi put kojim treba ići: ako svetac neće da ostavi ovaj grad, neka ovdje bude ostavljen i zauvijek poštovan. Neka uvijek bude i naš i vaš zaštitnik i zastupnik.
Ugledni Mlečani umiriše se čuvši ovaj trezveni savjet. U taj se čas skupi sve sveštenstvo, plemići i narod, poštovanjem i revnošću hvaleći Hristovu dobrotu. Poniješe veselo blaženog mučenika svetog Tripuna sa najvećim poštovanjem i veseljem na mjesto, koje su mu bili odredili. Gdje se njemu svidjelo, pokazao se jednim čudom. Dok su ga pobožno i oprezno nosili uz različite crkvene počasti, na mjestu gradskih vrata pritisnu ramena nosača. Po njegovoj volji s tog mjesta, ni pojedinci ni mnogi sa svim svojim snagama ne mogahu ga pomaći, niti su mogli otići. Videći to, najstariji od mornara (kormilar, prim. prir.) nestrpljivo uputi svecu neke riječi:
„Tako sa mnom postupaš, mučeniče Tripune, pošto sam te sve dovde doveo, čak s kraja Romanije (Vizantije, prim. prir.). Nijesi htio ići u moju domovinu, niti puštaš da te odnesu tamo gdje su oni htjeli.“
Pošto to reče, zbog uvrede mučenika usta mu se okrenuše i spojiše s ušima. Svetac pokaza osvetom da je došao za spasenje, i na molbe naroda da pokaže svoju moć, zapovijedi izobličenim ustima da se vrate u svoj prirodni položaj.
Pošto su se dogodila ova čuda i pošto su bile izrečene zahvale, neki građanin, plemenit po krvi i iz slavne i bogate porodice, imenom Andrea Saracenis, čovjek vrlo velikih zasluga, uruči mornarima velike i skupocjene darove, pa se tako vratiše u svoju domovinu uz velike časti i veselje.
U vremenu koje je slijedilo, onaj isti plemić iz slavne i bogate porodice, na onom istom mjestu, uz svoj trošak, kao i drugih gradskih plemića, sagradi kako je bolje mogao crkvu u čast blaženog mučenika Tripuna, obogati je i ukrasi mnogim darovima. Svemogući je Bog na taj način, pomoću stranca, doveo ovog svetog mučenika u rečeno mjesto Kotor, kao zaštitnika njegovih stanovnika.
Prevod sa ital.: G. Gelcich, Storia documentata della Marinezza Bocchese, Ragusa (Dubrovnik) 1889, str. 81–86.
